Božja riječ iznad krvnih odnosa

Lk 8,19-20; Mt 12,46-50; Mk 3,31-35; Lk 14,25-27

 

Pripremio: fra Ivan Šarčević

Ponedjeljak, 3. listopada 2011.

 

 

Čovjek je biće odnosa. A nekad se tako zapetljamo u svoje odnose ili u jedan od njih da nam predstavlja nesnošljivi teret, zatvor naše duše. Poneki odnos lišava nas naše biti, mi u odnosu prestajemo biti mi sami, postajemo robovi i slijedimo – svjesno ili nesvjesno – direktive drugih. Osobito obiteljski ili krvni odnosi mogu nam biti blagoslov ali i prokletstvo, izvor velike sreće ali i nepodnošljivi teret ispod kojega ne možemo umaći. Neki nam odnosi mogu zagorčiti pa i uništiti život. Od nekih odnosa obolimo i psihički i tjelesno. Nekih nas odnosi toliko troše i traumatiziraju da nam oduzimaju energije i volju ne samo za rad nego i za život.

Što zbog opće ljudske lomnosti, što zbog sklonosti kvarenju, u obiteljima se olako naviknemo živjeti kao da su drugi naš posjed. Muž razumijeva svoju suprugu kao posjed, predmet kojim može upravljati kako poželi. Supruga razumijeva svoga muža kao onoga koji je dužan uvijek pokazati razumijevanje za sve njezine želje. Događa se slično između roditelja i djece. Roditelji nerijetko žele da ih njihova djeca bespogovorno slušaju, a djeca da im roditelji u svemu ugađaju a da od njih ne traže nikakvu odgovornost.

Ni u prijateljskim i drugim odnosima nije različito. Postoje ljudi koji iskorištavaju svoje prijatelje, koji druge ljude, pa i čitave zajednice, crkvene ili druge institucije, političku stranku i čitav narod, shvaćaju samo kao instrument svoje promocije, uspjeha ili bogaćenja. Postoje ljudi koji su nesposobni za odnos, koji troše ljude. S druge strane, samo rijetki i karakterni postanu svjesni da su iskorištavani i kad to postanu, to redovito bude već kasno – odnos se prekida i nastaju gorčine, nesnošljivosti, paklena stanja do mržnje i nasilja.

O odnosima govori i Isus kroz sva evanđelja. O obiteljskom odnosu poznata je zgoda kada Isusu, okruženu mnoštvom naroda, dolaze njegova majka i braća da ga vide i da porazgovaraju s njim. I Isus ne udovoljava njihovoj želji. Isus se ne pomiče. Ne ide susresti se s njima nego odlučno kaže da su njegova majka i braća oni koji slušaju Božju riječ i vrše je. Na drugom mjestu će kazati da ako ga tko želi slijediti, ako tko želi biti njegov učenik, onda ne može voljeti oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre, pa ni svoj vlastiti život, više od njega.

Zahtjevni Isus djeluje hladan prema krvnim i drugim vezama ako one ne postavljaju Božju riječ i Božju volju iznad naših ljudskih računa, uskih posjedničkih ljubavi i pristranosti. Za dobre odnose – a obiteljski su primarni model za sve – nije najprije naš odnos jednih prema drugima, nego Božja riječ, Isusov život. Ako se to ne dogodi u našim će se obiteljima nastavljati teški odnosi, netko će biti teret ili teror drugima, netko će provoditi svoje hirove, netko nikada neće dobiti priliku da slobodno počne živjeti.

Isus svjedoči da nitko nije gospodar nikoga i nitko nije kormilar ni kontrolor naših relacija. Ako Božja riječ ne postane kriterij naših ponašanja prema drugima, u našim obiteljskim a i drugim odnosima vrlo lako može doći do nesklada, nepodnošenja i sukoba. Ako pak sve svoje odnose nastojimo mjeriti prema Božjoj volji iskazanoj u ljubavi koju Isus pokazuje prema ljudima, naši će odnosi procvasti, počet ćemo živjeti punim plućima, radosno ćemo se družiti i naš će posao usrećivati druge.